Prirodno poreklo jasmina je u istočnoj i severnoj Indiji, sa Gazipurom (Ghazipur) kao tradicionalnim centrom uzgajanja.Na evropski kontinent stiže preko trgovčke rute Mavara,polovinom 16-og veka.Jasmin počinje da se prvo uzgaja u Provansi, sa Grasom (Grasse) kao tradicionalnim centrom.Danas,glavni deo proizvodnje dolazi iz Egipta,Maroka,Indije i Italije.
Uprkos tome što postoji preko 40 vrsta jasmina,sa različitim karakteristikama, u parfemskoj proizvodnji se koriste dve vrste; Jasmin grandiflorum i Jasmin sambac.Jasmin grandiflorum je omiljen u parfemskom svetu – bogatog,senzualnog i raskošnog mirisa koji podseća na mirise kajsija i banana.Jasmin sambac ima još jači,zeleniji,dublji miris sa više primetnim animalnim tragom.
Jasmin cveta na kraju leta,šireći intenzivni miris.Cvetovi su mu veoma nežni i osetljivi,tako da se beru noću i odmah obrađuju.Isto tako cvetovi su previše osetljivi da bi se koristila parna destilacija.Prvo se primenjuje ekstrakcija heksanom za dobijanje mirisne paste.Obično je potrebno oko jedne tone cveća za proizvodnju oko tri kilograma paste (concrete).Potom se ekstrakcijom mirisne paste uz pomoć etanola dobija oko 1.5 kilograma dragocenog apsoluta.
Tako dobijeni apsolut je redak,dosta skup i kao takav obično rezervisan za najbolje niche parfeme.Isto tako ,nove regulacije, prvenstveno u EU dovele su do restrikcija u korišćenju prirodnih komponenti i reformulaciji mnogih poznatih parfema.Za jasmin grandiflorum apsolut propis je da ga ne sme biti više od 0.5-0.7% u gotovoj fragransi, dok je za jasmin sambac taj procenat 4%.Prvenstveno zbog nedostatka prirodnih komponenti (uticaj sezone,loše berbe,nedostatak količine,visoke cene) kao i novih regulativa – parfimeri se okreću sintetičkoj zameni: tako da danas imamo hedoin,indol,linalool,benzyl acetat kao alternativu Belom cvetu.
Jasmin ili kako ga pozajmljena persijska reč opisuje – Beli cvet, najviše je doprineo razvoju Grasa i njegovom pretvaranju u svetsku parfemsku prestonicu.Uz besmrtnu ružu – jedan je od simbola Grasa.